Jedno dijete zaokuplja svu vašu pažnju na uštrb ostalih članova obitelji, moj brižni roditelju. Možda je to dijete s posebnim potrebama, a možda je samo toliko zahtjevno da guta svu vašu pažnju. Zato ću vam ispričati priču o djevojčici Milici.
U početku je Miličin svijet bio bajka
Milica je bila mamina princeza. Razigrana curica koja je s mamom kroz igru i veselje provodila veliki dio vremena. Zajedno su se veselile prinovi u obitelji. Zajedno su u dućanu birali odjeću za bebu Donka, kolica, igračke…
I došao je veliki dan. Tata i Milica su otpratile mamu u rodilište i nestrpljivo su čekali novosti.
Milicin svijet se polako urušavao
Mama je rodila bracu Donka. Malenog anđelka plavih očiju i plavih kovrča, izgubljenog pogleda, ali… ali liječnici su rekli da nije sve u redu s Donkom i da će trebati drugačiji tretman…
Da, da dijete je raslo i razvijalo se drugačije od ostale djece. Mama je sve više i više vremena posvećivala Donku. Milice, dodaj mi bočicu, odnesi pelene u kupaonu, odvedi Donka u šetnju… Milica je svim srcem zavoljela Donka i zdušno je pomagala mami. Pa to je bila jedna njihova igra, igra s bracom… predivna igra… zar ne? Ali mama je postojala sve više i više umorna, nestrpljiva, nervozna i Milica više nije uživala u igri. Milica se je pretvarala u sjenu. Postala je nevidljiva, sjena koja pomaže mami. Više nisu postojale njene potrebe, njene želje, postojale su samo Donkove potreba, a siročić ih je imao… i to s razlogom. I vrijeme je prolazilo i Milica i mama su se puno bavile s Donkom. Mami je to postalo tako normalno baviti se samo s Donkom, te je potpuno zaboravila da i Milica treba isto tako puno pažnje.
Milica je jedno zdravo dijete i razumije koliko je složeno se brinuti o Donku. Obitelj mora puno raditi s Donkom da barem dijete savlada jednostavan život.
I vrijeme je prolazilo
Milca je i odrasla, krenula na studije u drugi grad. Model ponašanja u obitelji je prenijela i na svoje prijatelje. Svima je pomagala i nije ih opterećivala sa sobom… nije ih opterećivala ni onda kad joj je pomoć bila najpotrebnija.
Milica se je razboljela, liječnici su rekli – tumor na dojci… ali Milica je odlučila negirati svoju bolest, liječenje. Teret joj je bio pretežak i potražila je pomoć psihijatra. Kada joj je pozlilo, zamolila je psihijatra da je odvede u bolnicu, a ne ni majku ne prijatelje.
Mamu je, iz bolnice, obavijestio psihijatar (prekršivši kod liječničke tajne). Mama je dotrčala u bolnicu i po prvi puta shvatila koliko je Milica bila dobra, na usluzi, nevidljiva za obitelj… Mama je pomislila… nije kasno, nije kasno… posvetit će se svojoj prekrasnoj kćeri, tom predivnom stvorenju čije vrijednosti su svi vidjeli osim nje i njene obitelji… obitelj koja je smatrala da je to tako normalno da je Milica na usluzi svima i da nikoga ne opterećuje sobom…
Dragi moji, ukoliko imate kakvih pitanja ili želite sami dati primjer u pogrešnom odgoju djece, slobodno se javite. Sa zadovoljstvom ću Vam odgovoriti, objaviti vaš rad pod vašim autorstvom, na naše i vaše zadovoljstvo.
