Trenutno pregledavate Intervju sa našom Vilom

Intervju sa našom Vilom

Napokon smo uspjeli posjesti našu Vilu, Katiju Romac, kako bismo je intervjuirali. Znate, ponosni smo da nam je pošlo za rukom jer je Vila Pričalica jako zaposlena u zadnje vrijeme… Sprema nam sigurno nešto novo, a o tome pročitajte u nastavku intervjua!

Ponešto o Vili

Katija Romac rođena  je 10.7.1954. na otoku Korčuli, a 1957. zbog  školovanja djece, obitelj se seli s otoka Korčule u Zagreb. U Zagrebu je Katija završila prirodoslovno-matematički fakultet te je radila kao  inženjer matematike i informatike skoro cijeli svoj radni vijek.

Iako se cijeli život bavi informatikom, u Katji je tinjala potreba da se kreativno izrazi. Od malih nogu naučena je kreativno se izražavati i stvarati pod utjecajem majke, koja je bila učiteljica i koja je radila predstave na otoku Korčuli.

Počeci – izložbe slika i promocija prve knjige

2014-te godine održali ste samostalnu izložbu slika u Blatu na Korčuli. Kako ste doživjeli tu izložbu s obzirom na to da je povijest Vaše obitelji usko vezana uz Blato. Kako se rodila ideja da Vaše slike postanu kulisa Vaših bajki?

Blato je bila moja druga velika samostalna izložba. Izložba u Blatu na Korčuli je bila specifična jer tamo se svi poznajemo. Blato je baš iščekivalo moju izložbu jer potičem iz obitelji blažene Marije Petković Kovač. Lokalni radio Blato i radio Korčula su posvetili emisiju o izložbi i meni. I stvarno je bilo puno, puno emocija. Mojim Blaćanima se svidjela izložba. Knjiga utisaka je bila puna prelijepih čestitki. Osjećala sam baš pripadnost tom otoku. Toliko sam bila uzbuđena da sam drugi dan dobila temperaturu.
Izložba i slikovnica nekako su išli zajedno. Ja sam prvenstveno kolorist. Do srži. Tako da su moje slike prešle granicu realnosti i postale su bajkovite. Slike na izložbama ne žive punim životom. Ne žive onim životom kojim ja zamišljam da bi trebale. Izložbe su društveni događaj, prilika za susrete. I činilo mi se da ljudi ne posvećuju dovoljno pažnje slikama, da im je puno važnije druženje. I tako se rodila ideja da slike pređu u drugu dimenziju, da postanu ‘kulisa’ za moje priče koje ću pisati, čitati – pričati djeci. Tako će moje slike vidjeti tisuće i tisuće djece.

Znači djevojčica sa zlatnim pjegicama je bila počasna gošća na Vašoj izložbi. Ona je bila dio projekta izložbe. Na izložbi se puno pričalo o Vašoj knjizi. Zapravo to je bila u neku ruku i promocija knjige?

Priču “Djevojčicu sa zlatnim pjegicama” još sam pričala svojoj djeci dok su bili mali pa sam ju odlučila tiskati kao knjigu. Imala sam priču, imala sam slike za bajkovitu scenografiju priče. Prva verzija slikovnice bila je jednostavno složen tekst i moje slike u Word-u. Bio je to običan spiralni uvez. Nije bilo likova. I baš to se jako svidjelo pedagozima Waldorfske škole koji smatraju da knjiga bez nacrtanih likova više djeci potiče maštu. Inače tu prvu ediciju od stotinjak primjeraka sam prodala za vrijeme izložbe tog ljeta na Korčuli. Sav prihod od djevojčice sam dala Gunji koja je to ljeto stradala od poplave.
Na jesen sam počela pripremati pravu slikovnicu “Djevojčica sa zlatnim pjegicama”. Nacrtala sam likove priče i sad je samo trebalo grafički složiti knjigu. Ali jao, nisam imala pojma o grafičkom dizajnu, pa sam morala učiti o grafičkoj obradi. Bilo je tu puno posla i truda, puno lutanja. Na kraju je ipak uspjelo. Napravila sam ono što sam zamislila i moja slikovnica je ugledala svijetlo dana.

Multifunkcionalne slikovnice za djecu

U sljedećoj knjizi “Zajc Ivek – zec buntovnik” išli ste korak naprijed. Radi se o multifunkcionalnoj slikovnici – imamo priču, fusnote pedagoga, igricu, pomoć u čitanju. Pričajte nam o Zajc Iveku…

Ideja o Zajcu Iveku mi je došla u jednoj šetnji s mojim psom Maslinom. Sve je krenulo od stiha:

Ja sam Zajc Ivek – strašna zečina,
strah sam i trepet i šuma i planina.

Kad sam izmislila taj stih počela sam se od srca smijati i znala sam da je to moja sljedeća slikovnica. Zajc Ivek je priča o zecu buntovniku, sanjaru, bjeguncu, istraživaču, avanturistu…
Još se sjećam kao dijete kako sam voljela čitati knjige u kojima su imenice bile zamijenjene sa sličicama. I eto teksta sa sličicama umjesto imenica. To je djeci pomoć u čitanju i razbibriga. Socijalni pedagog mi je rekao: ‘Pa to ti je priča o neprilagođenom djetetu!’ I hop tu se rodila ideja o fusnotama koje smo sociolog i ja zajedno osmislili. Zatim sam dodala elemente igre-tražilice. Djeca moraju pronaći bubamare i tratinčice na slikama u slikovnici. Zamišljeno je da svaka stranica sadržava jednu zaokruženu cjelinu. Na svakoj stranici su fusnote s pitanjima koje roditelji mogu postaviti djeci dok čitaju priču. Tu su i pojašnjenja roditeljima zašto postaviti baš takva pitanja djeci. Na takav način roditelj olakšava razumijevanje priče i njene poruke.
U kasnijim slikovnicama sam element igre razradila. U slikovnicama postoje barem jedna igrica koju s djetetom možete odigrati, kroz koju dijete uči o bojama, brojevima, životinjama i slično. Ideja je da se moje knjige čitaju više puta. Tako, svaki put s djetetom roditelj obradi nešto drugo. A igrice su tu da lakše održavaju dječju pažnju i roditelji mogu više vremena razgovarati s djetetom o važnim temama.

Knjige su doprle do velikog broja djece

Pogledala sam Vaše slikovnice. Eto, već ih je 8! Uz “Djevojčicu sa zlatnim pjegicama” i “Zajc Ivek”, to su: “Pužica Mudrica”, “Vučić Krezubić iz Maksimira”, “Delfina-princeza od koraljnih grebena”, “Ana ispod oblaka”, “Dinosaur Pikec Mikec” i “Raspjevani vrapčić”. Knjige se nalaze u skoro svim knjižnicama i vrtićima RH. Kako ste to postigli?

Nakon prve priče koju sam napisala, rodila se ideja za drugu, treću… Zatim sam došla na ideju da krenem u vrtiće predstavljati svoje knjige. Kao autorica sam posjećivala škole, knjižnice, vrtiće sve do pandemije. Čitala sam djeci knjige, glumila sam svoje knjige, improvizirala. Neke knjige su nametale temu za razgovor pa smo i razgovarali o knjigama. Uz knjige sam im davala i poklone: plakate, igrice, kratke priče.

Recite nam gdje ste sve gostovali?

U Splitu, Omišu, Dubrovniku, Rijeci, Puli, Zagrebu … S velikim veseljem mogu reći kako sam dosad gostovala stvarno u velikom broju vrtića, škola i knjižnica. Po mojoj gruboj procjeni do knjiga je preko gostovanja, čitanja odgajatelja djeci moje knjige vidjelo bar 100.000 djece. Otkrila sam u razgovoru s djecom koliko je važna komunikacija. Možete zamisliti moju sreću kao autora kad me zagrli dijete i kaže kako mu je moja knjiga lijepa.
Jako mi je važno da knjige na bilo koji način dođu do roditelja i djece i da ih oni zaista i koriste, tako da ih čitaju i razgovaraju o pročitanom. Mislim da je to dobar i plemenit način da djeca uče pozitivne vrijednosti kojima ih roditelji uvijek žele naučiti, a ponekad možda i ne znaju na koji način razgovarati s djetetom o tome.
Pedagozi i knjižničari su prepoznali edukativnu vrijednost knjiga, originalnu slikovnicu kao i energiju koju u sve to ulažem.

Neke su knjige dostupne i u elektroničkom izdanju, gdje ih mogu roditelji pronaći?

E-knjiga polako ulazi u našu svakidašnjicu. Na Amazonu postoje moje e-knjige, ali samo na stranim jezicima. Nažalost, Amazon nije zainteresiran za jezike ex-Yu tako da je čak ukinuo klasične knjige (knjige koje Amazon tiska na papiru) za sve jezike ex-Yu, a to je nekad bilo moguće. Što smo tiskali, tiskali smo! Moju novu knjigu “Dinosaur Pikec Mikec” sam napisala na hrvatsko-francuskom jeziku kao bilingulanu knjigu (cijelokupni tekst je i na hrvatskom i na francuskom). Knjiga se vodi nažalost pod francuski jezik, nije dozvoljeno pod hrvatski. Ali to je bila jedina mogućnost da izdam tu knjigu na Amazonu na hrvatskom. Nažalost roditelji je nisu prepoznali kao knjigu na hrvatskom.

Što nam Vila priprema u budućnosti?

Situacija s Amazonom je najvažniji razlog zašto ste pokrenuli ovu internetsku stranicu?

U principu da! Početni motiv je bio učiniti moje knjige i ostale radove dostupnijim hrvatskoj djeci i njihovim roditeljima. Kako se na Amazonu plaća i poveća poštarina, odlučila sam kako će u mom virtualnom dućanu biti besplatna poštarina! I to je samo jedna od pogodnosti koju možete pronaći na stranici. Toplo preporučam da pogledate i virtualnu igraonicu koja sadrži moj autorski sadržaj, ali je besplatan za preuzimanje u osobne svrhe.

Tako priča Katija, uvodeći nas u još jedan kreativni pothvat na koji se nedavno odlučila. Naime, kako je pandemija korona virusa zaustavila većinu svakodnevnih aktivnosti, tako ni Katija nije mogla obilaziti vrtiće, pa se rodila ideja da napravi lutkarske predstave.
I tako je Katija snimila nekoliko lutkarskih predstava – seriju poučnih filmova o Vučiću Krezubiću po jednoj od svojih knjiga. Filmove možete naći u mojoj virtualnoj igraonici na službenim stranicama Vile Pričalice i na Youtubu.

Intervju by Nikolina Boršić